T: +381 (0) 11 26 41 055 F: +381 (0) 11 26 41 057

Kjoto protokol

 

 

Okvirna konvencija UN o promeni klime (u daljem tekstu: Konvencija – UNFCCC) je usvojena na Samitu o zemlji u Rio de Žaneiru, u Brazilu, u junu 1992. godine. Konvencija je stupila na snagu u martu 1994. godine. Kjoto protokol (u daljem tekstu: Protokol) Konvencije, usvojen je u decembru 1997. godine u Kjotu, u Japanu a stupio je na snagu 2005. godine.

 

Kjoto protokol je međunarodni sporazum povezan sa Okvirnom konvencijom Ujedinjenih nacija o klimatskim promenama (UNFCCC). Glavna razlika između Protokola i Konvencije je ta da Konvencija podstiče industrijalizovane zemlje da stabilizuju emisije gasova staklene bašte, a Protokol ih obavezuje da to urade.

 

Imajući u vidu da su uglavnom razvijene zemlje odgovorne za trenutno visok nivo emisija gasova staklene bašte u atmosferi što je rezultat više od 150 godina industrijske aktivnosti, Protokol stavlja težište na razvijene zemlje po principu “zajedničke ali diferencirane odgovornosti”.

 

Kjoto protokol se generalno vidi kao prvi važan korak ka istinskom globalnom režimu za smanjenje emisija koji će stabilizovati emisije gasova staklene bašte, i pruža osnovnu strukturu budućeg međunarodnog sporazuma o klimatskim promenama.

 

Drugi obavezujući period Kjoto protokola je počeo 1. januara 2013. godine.

 

Položaj Srbije

Republika Srbija je članica Okvirne konvencije UN o klimatskim promenama od juna 2001. godine. Republika Srbija je ratifikovala Kjoto protokol. Srbija nije usvojila nacionalnu strategiju za smanjenje emisija gasova staklene bašte po Protokolu i ima status ne-Aneks I zemlja.

Više informacija o Kjoto protokolu može se naći ovde.

EU regulativa za energiju i klimu do 2020

Kao buduća država članica Evropske unije, Srbija je u procesu transpozicije politike EU i zakonodavstva u oblasti energije i klime, naročito skupa Direktiva koji je uključen u tzv. Paket za klimu i energiju EU (EU paket). EU paket je odredio sledeće ciljeve na nivou EU koje treba ostvariti do 2020. godine:

  • Smanjenje ukupnih emisija gasova sa efektom staklene bašte za najmanje 20% u odnosu na nivo iz 1990. godine;
  • Smanjenje potrošnje energije za 20% u odnosu na projektovani nivo za 2020. godinu – poboljšanjem energetske efikasnosti;
  • Povećanje upotrebe obnovljivih izvora energije (vetar, solarna energija, biomasa, itd.) do nivoa od 20% ukupne potrošnje energije (trenutno oko 8.5%) do 2020. godine putem sprovođenja obavezujućih nacionalnih strategija;
  • Emisije iz elektrana i energetski intenzivnih industrija (odgovorne za otprilike 40% ukupnih EU emisija) – treba da se smanje za 21% ispod nivoa iz 2005. godine. Ovo se postiže odobravanjem manjeg broja dozvola za emisije prema Šemi EU za trgovinu emisijama (ETS);

Za sektore koji nisu obuhvaćeni Šemom EU za trgovinu emisijama (EU ETS), npr. saobraćaj (pored vazduhoplovnog saobraćaja, koji će se priključiti ETS 2012. godine), poljoprivreda, otpad i domaćinstva – emisije treba da se smanje za 10% ispod nivoa iz 2005. godine. Ovo se postiže usvajanjem obavezujućih nacionalnih ciljeva (smanjenjima za razvijenije zemlje i određenim povećanjima za zemlje u razvoju, uključujući verovatno i Srbiju);

  • Najmanje 10% goriva za pogon vozila u svakoj zemlji mora da bude poreklom iz obnovljivih izvora (biogoriva,vodonik, „zelena“ električna energija, itd.). Biogoriva moraju da ispunjavaju odgovarajuće kriterijume održivosti;
  • Uspostavljanje pravnog okvira za promociju skupljanja i geološkog skladištenja ugljenika (CCS) kako bi se uklonila većina emisija ugljenika koje potiču od fosilnih goriva koja se upotrebljavaju u energetici i industriji.

Nova energetska politika EU ima za cilj:

  • Ublažavanje posledica klimatskih promena;
  • Sigurnije snabdevanje energijom;
  • 50 milijardi evra godišnje manje za uvoz nafte i gasa do 2020. godine;
  • Oko 1 milion radnih mesta u evropskoj industriji obnovljivih izvora energije do 2020. godine (trenutna cifra iznosi 300 000);
  • Konkurentska prednost usled značajnih inovacija u evropskom energetskom sektoru;
  • Više radnih mesta u poslovima vezanim za zaštitu životne sredine;
  • Manje zagađenje vazduha – značajne zdravstvene koristi i manje potrošenog novca na mere kontrole.

 

Kao potpisnica Ugovora o Energetskoj zajednici, Republika Srbija je u obavezi da primeni EU propise iz oblasti energetike, među kojima se nalaze i direktive iz oblasti obnovljivih izvora energije i energetske efikasnosti.